Stvaralaštvo mladih umetnika uspeva da pomiri čitav niz suprotstavljenosti i da im da poseban vid. Možda zbog činjenice da im je opus "mali", oni ne zaziru pred pojmom sopstvena tradicija, poštovanje već jednom utanačene poetike, tačnije programa. Njihov razvoj, istina, često ima kontinuitet i mogu se izvući neke sledstvenosti, no, iznenađenja ima na pretek. Bez straha od novina hrle ka izrazu koji često i nije "na vidiku", ali se intuitivno oseća. Naravno da je u tome i sva draž takvog stvaralaštva, da je u tome važna odrednica koja osvežava pokadšto umirenu stvarnost. I tako, osećajući krupne promene koje se događaju oko njih u društvu, osećajući svu tragičnost proisteklu iz sukoba koji su zbog politiziranosti neljudski i besmisleni, rušilački, u umetnosti stižu ne samo do transparentnog "besedanja", već do suptilne simblike u kojoj se znaci osavremenjuju i dobijaju čudesnu moć.